Višnja Machiedo (djevojačko prezime Škrtić), podrijetlom iz Gorskoga kotara po muškoj djedovskoj lozi, a iz Moslavine po ženskoj, rodila se 27. ožujka 1940. u Zagrebu, gdje se školovala, diplomirala na Filozofskom fakultetu (1964) francuski jezik i književnost i komparativnu književnost. Ostvarila je u to doba nekoliko zapaženih uloga u dramskoj sekciji Klasične gimnazije (Plaut, Hvalisavi vojnik; Eshil, Eumenide), te u predstavama Studentskog eksperimentalnog kazališta, npr. u Dundu Maroju, Ribarskim svađama (Goldoni), Kraljevu, Pustolovu pred vratima, Kartoteci (Roszewicz)… i, napose, u praizvedbi Krležina Adama i Eve. (Još kao apsolventica odslušala je dva semestra teatrologije na Sorbonni.) Zaposlila se kao konzultant za stranu literaturu (prvi u nas) u internacionalnoj knjižari «Mladost». Upisala je i poslijediplomski studij iz komparativne književnosti, položila ispite, ali u nemogućnosti da se zaposli na Fakultetu (ili tome slično) odustala je od magisterija, posvetivši se radije književnom prevođenju i kritici, uskoro u statusu slobodnog umjetnika. Boravila je dulje, sa suprugom Mladenom Machiedom, u Italiji, te je u više navrata bila na studijskim boravcima u Francuskoj (Pariz, Arles).
Odgađala je zaseban obuhvat u knjigama svojeg esejističkog i kritičkog opusa, premda su već njezine antologije bile (zamalo polovično) osebujan spoj vlastitih odabira, kritičkih interpretacija i prijevoda. Prevodila je također za kazalište, priređivala radiodramske adaptacije i dramatizacije (s francuskog i talijanskog), kao i školska izdanja. Predmetom njezina interesa bili su povremeno i hrvatski autori: N. Šop i R. Ivšić, N. Fabrio, V. Gotovac, Z. Mrkonjić, odnosno kazališni redatelj V. Habunek. Prevela je na francuski manji izbor pjesama T. Ujevića i A. Šoljana…
Nakon dugog i iscrpljujućeg bolovanja umrla je u Zagrebu 23. veljače 2013.
PRIZNANJA
Nagrada DHKP (1993)
Nagrada Grada Zagreba (1997)
Francusko odličje Viteza Legije časti (1997).
Franjo Čale, povelja za zasluge (Talijanski institut za kulturu)
Nagrada Iso Velikanović (za životno djelo, 2010).